Razgovarali u Zagrebu 26. listopada 2009.

 

Bilo bi nemoguće, a i neprilično opus Smiljana Radića pokušati smjestiti unutar nekoga arhitektonskog smjera ili čak trenda. Svoju, posve osobnu poetiku on crpi kako iz efemernog, tako i iz egzistencijalnog. Čarolija malog cirkusa, kao i memorija imigrantskog broda kakvim je njegov djed doplovio iz dalmatinskog Brača, na neki će način ući u tu poetiku. Za doživljavanje Radićeve arhitekture bitna je njena nematerijalna dimenzija ‒ mirisi, zvukovi, dodiri. Granica između arhitektonskog i kiparskog izričaja za njega ne postoji. Najčešće dolazi do stapanja arhitekture i skulptura njegove žene, kiparice Marcele Corree.

 

ORIS: Voljela bih da govorimo o iskrenosti, otvorenosti... kakve nalazimo, primjerice, u filmu Dragi dnevniče Nannija Morettija, u kojem on vrlo iskreno i intenzivno obrađuje svoj život, otkrivajući svoju privatnost, pokazujući svoju ženu, punicu Nuriu Schönberg ‒ Nono, naravno kao metaforu za živote drugih.

 

No, mislim da nije pretjerano reći da su takva iskrenost i intenzitet na druge načine prisutni i u vašem djelu.

 

Radić: Hvala. Na početku svog studija čitao sam u španjolskim novinama El Pais o najboljim arhitektonskim školama u Europi i tada je za najbolje slovilo Sveučilište u Veneciji, jer je imalo vrlo dobre istraživače na području povijesti i statike, itd. Zbog toga sam odabrao venecijanski fakultet. Dobio sam stipendiju i otišao. O Veneciji nisam ništa znao, nikad prije nisam bio tamo. Bila mi je nevjerojatna. Mjesec dana živio sam u ružnoj kući, to je bilo užasno ali sve drugo bilo je sjajno. Profesori su bili jako kvalitetni. U to vrijeme predavali su Massimo Cacciari, Francesco Dal Co, Marco de Michelis, ta kvaliteta ljudi.

 

Tijekom mojeg studija u Veneciji grupa prijatelja nalazila se svakog četvrtka u kinu. To je bilo 1991./1992. Pogledali bismo četiri ili pet filmova istog dana, jednog za drugim, jedan od režisera bio je Nanni Moretti (Palombella Rossa, Dragi dnevniče). Vrlo važnim u arhitekturi smatram aspekt biografije, što znači da radiš na svoj vlastiti način. To je jedini način na koji ja mogu razvijati arhitekturu. Mnoge stvari koje radim su reference na druge stvari jer nisam kreator oblika. Nisam takav, ne bih to mogao raditi jer nemam ruku za to. Ako si svjestan svojih mogućnosti, u miru si sa samim sobom.

 

ORIS: Te reference ‒ mogu li se razumjeti i kao transformacije objekata koje pronađete, objets trouvés, potom vas te transformacije vode u stvaranje neočekivanih, tajanstvenih objekata poput kuće Fonola i kuće A.

 

Radić: Reference potječu direktno iz toga, ali i iz iskustva. Ne znam kako se ponekad zajedno uklope u isto djelo, ali reference su u pronađenom objektu, a katkad objekt pronađem na drugom kraju svijeta i to unesem u ono što želim. Svojom arhitekturom pokušavam stvoriti atmosferu. To se odnosi na ambijente. Oblik može biti bilo kakav, to mi nije važno. Klijent dolazi s problemom, a ne oblikom u mislima. To je za mene dobro jer mi daje veću slobodu i zbližava me s klijentima. Za njih bi to uvijek moglo biti iznenađenje, možda i ne ‒ ali uvijek postoji mogućnost. A to je ono što oni od mene očekuju.

 

ORIS: No ipak, teško je ne primijetiti stanovitu sličnost nekih od vaših djela s djelima drugih čileanskih arhitekata. S naše točke gledišta mogli bismo na neki način slijediti trag svojevrsnoga, nazovimo to tako, današnjega čileanskog minimalizma ili čileanskog manirizma. Na neki način moglo bi se reći da ti oblici pripadaju određenom čileanskom stilu, što je također povezano, ponavljam iz moje perspektive, s različitim kodovima građenja u Europi ili drugdje. Vi imate te vrlo elegantne forme kubusa, s vrlo elegantnim prozorskim okvirima što nije izvedivo ovdje u Europi zbog drugačije fizike zgrada, klimatskih uvjeta. Zbog toga je na neki način teško ne smjestiti vas unutar konteksta čileanske arhitekture. Možda je to svojevrstan rezultat školovanja.

 

Radić: Mislim da problem sa stilom leži u formi. U školi se vježbate u kreiranju oblika što i nije loše za životni standard. Stvari koje ja radim povezane su s pamćenjem i sjećanjem. Zašto? Zato što mi nemamo ni pamćenja, ni sjećanja. Zato što je zaista efemerno, stvari koje govorim nisu istinite - ja pronalazim pamćenje, pronalazim sjećanje.

 

ORIS: Čile nema pravu tradiciju gradnje?

 

Radić: Ona ne postoji. A kada je prisutna, uistinu je siromašna, u smislu tehnike, materijala i načina građenja. Reći da sam imigrant također nije istina, jer nisam, no istovremeno me oduševljava način na koji su imigranti samo u proteklih 100 godina prisvajali okoliš u želji da stvore nešto za vlastite potrebe. Htjeli su biti unutar društva i uspostaviti odnos sa svojim okolišem, no u isto vrijeme imali su memoriju, stare uspomene. Nisu mogli drugačije nego promiješati stvari i stvoriti nešto novo. I to je ono što ja volim, uzeti neki prirodni materijal ‒ ili pak sofisticiran, nije važno ‒ i kreirati nov okoliš, u isto vrijeme primjenjujući low-tech, zato što ne možemo stvoriti drugačiju tehnologiju, nešto drugo bilo bi pogrešno. Što znači da bi uvijek bilo krivotvoreno: krivotvorene zgrade.

 

ORIS: Meni je najdraži dio vašeg rada upravo ona pozicija kada polazite od već postojećih modela, od neke vrste pučke arhitekture, neformalne arhitekture i zatim ponovo kreirate novu arhitekturu možda iz tog sjećanja ili ponovnog sjećanja.

 

Radić: Svejedno mi je jesu li neke pučke konstrukcije vrlo siromašne ili vrlo male. Socijalni aspekt promatranja stvari kao siromašnih ili bogatih nije važan, ja radim na isti način. Ali ljepota takve vrste građevina je u tome što su rješenja zaista minimalna.

 

ORIS: Tradicionalna pučka arhitektura mi se zaista sviđa jer se iz nje jasno mogu iščitati sve projektne odluke, što je u suvremenoj arhitekturi u pravilu potpuno nemoguće. Kada gledate staru seljačku kuću, potpuno je jasno zašto je krov nakošen pod određenim kutom, primjerice zbog snijega, zašto prozor gleda na određenu stranu svijeta, nikada na sjever zbog sjevernog vjetra, nego na jug itd. Ta egzistencijalna logika me sve više i više fascinira. Ne znam dijelite li sa mnom tu upućenost, ali ja zaista volim arhitekturu iz koje se lako prepoznaju uzroci, ne nužno funkcionalni uzroci, nego uzroci bilo koje vrste.

 

Radić: Ja volim razlog, ‘underground’ razlog. Primjerice, godinama sam mnogo fotografirao tražeći neke građevine koje sam nazivao krhkom konstrukcijom. Krhka konstrukcija nije pučka. Ona nije u tradiciji građenja, ona je samo konstrukcija kakvu je vlasnik mogao napraviti u određenom trenutku, za određeno vrijeme i određenu funkciju. Putujući dvije godine poslije istim putom kako bih pronašao iste te građevine, više ih nije bilo; vlasnik je ili umro, ili su prodane ili prenamijenjene.

 

ORIS: To je zapravo vaš interes za prolazno, efemerno. Prizori koje ste nam pokazali prikazuju cirkuski šator i šator sa smećem, te potrošene stvari, čak i plastične vrećice na vjetru.

 

Radić: Primjerice, ako vidite plastiku na vjetru, vrećice, one predstavljaju ulični znak. Kada ih vidite na cesti, znate da se tamo prodaju slatkiši. Kada u Kini žele ukazati na restoran, oni postave crvene lampione uz ulicu. To je manje--više isto, možda manje elegantno, ali više fluidno i na kraju ljepše. Kad jedna osoba to napravi, stotine je slijede i čine istu stvar. Za deset godina će i prodavači slatkiša imati znak sa svjetlima, bit će to nešto sasvim drugo.

 

ORIS: Najintenzivniji performans te ideje, čini mi se, bila je akcija paljenja ugljena u kolibi-kupoli. To je fascinantno, nešto što nestaje ‒ ideja nestajanja, kao simbol i metafora. Kao što čovjek nestaje, tako nestaje ta koliba-kupola. Uloga simbola ‒ koliko su vama važni simboli?

 

Radić: Taj projekt bio je zanimljiv jer nismo dovoljno znali o toj kolibi-kupoli. Pitali smo se tko bi to mogao napraviti. U našoj regiji samo je jedan čovjek mogao napraviti takvu kolibu, a u to vrijeme on je bio starac od 92 godine. Razmišljali smo kako će to znanje nestati kad on umre. Pitali smo se kako napraviti kolibu i došli na ideju da probamo napraviti kuglu. Napravili smo prvu, kao prototip. Ali starac je radio uvijek istu kupolu tijekom 80-tak godina i trebalo mu je objasniti da želimo napraviti kuglu. Pokazali smo mu ping-pong lopticu kako bismo mu objasnili ideju. Napravili smo kuglu i za njega je to bilo jako važno, jer je bila dobra za proizvodnju drvenog ugljena. No, mi smo htjeli učiti o sustavu gradnje, a ne o obliku, oblik može biti bilo koji, svejedno je… Željeli smo istovremeno pokazati ljudima u okolini sustav. Kasnije smo u drugome gradu na taj način s Marcelom Correom napravili javni prostor, kameni put. Na otvorenju su tri velike kugle promjera četiri metra lagano gorile, ispuštajući neku vrstu mirisa. Ali ideja je bila da pokušamo stvoriti do tada nepostojeću formu ili oblik. To je lažna memorija. To je jednako razmišljanju kako stvoriti nove oblike bez memorije, a istovremeno s memorijom.

 

ORIS: Razmišljala sam o arhitekturi čileanskih arhitekata Pezo-von Ellrichshausen, pa i vaše je djelo na tragu te koncepcije koja polazi od umjetničkog koncepta. Kako bi taj umjetnički koncept bio primjenjiv u drugom programu, na primjer programu socijalnog stanovanja?

 

Radić: Socijalno stanovanje predstavlja zaista veliki problem jer u sebi nosi politički aspekt, koji je izvan kontrole. Primjerice, upravo sada radim gradsku četvrt, malu vatrogasnu postaju, malu knjižnicu, centar, to je mali trg u obliku trokuta čije su stranice 100 i 70 metara. Pobijedio sam na natječaju, no lijepo je što istovremeno program dolazi od zajednice.

 

ORIS: Je li to bilo u Santiagu?

 

Radić: Ne, u Concepciónu. Zajednica je zaista siromašna, susjedstva su jako siromašna i opasna, vozili smo se na gradilište zajedno s drugim ljudima, ne možeš ići sam, ali u isto je vrijeme vrlo lijepo jer smo ljudima objašnjavali projekt. Pričao sam o Trgu sv. Marka. Forma ponovno nije važna. Na kraju smo previše izmijenili projekt jer u ovom slučaju materijali i otpor materijala za mene su važniji od oblika.

 

ORIS: Otpor materijala?

 

Radić: Fizički otpor, jer tamo su ljudi takvi, vi postavite neke stvari, a oni ih odnose i više ih nikada ne vidite. Morate zaista paziti na takve stvari. No u isto vrijeme radili smo zaista dugačke zgrade, oko 80 metara. Rekli smo ljudima: ‘Mi vam želimo dati zgrade s kojima možete raditi što želite, nama je svejedno.’ Svi su kazali da je to zaista dobro za zajednicu, za integritet zajednice. A nama je to važno jer su mogli utjecati na zgrade.

 

ORIS: To je također i određen oblik agresije.

 

Radić: Ponekad, zavisi o mjestu, u Concepciónu postoje vrlo dobri crtači grafita. Problem s arhitektima je, po mome mišljenju, kada kreću od forme. Ako ne znaš smjestiti formu unutar svoje lokacije, na krivom si putu. No to nije kraj problema, to je početak.

 

ORIS: Dakle, u ovom su slučaju važne sloboda i mogućnost, ta mogućnost koju dajete ljudima poslije...

 

Radić: Ne dajem ja njima, oni će ih dobiti. Nisam im ja to dao, oni će ih preuzeti. Ali mislim da je zgrada takva, možda bi mogla biti vrlo dobra, možda loša, ali to je bio prvi projekt kojim sam mogao ući u siromašnu zajednicu. Puno svojih projekata radio sam besplatno, za prijatelje itd. Možda bi se nešto takvo ponekad moglo napraviti u javnim prostorima.

 

ORIS: Samo jedan primjer. Kada se distancirate od privatne priče, stvari za vas postaju drugačije, vaše razmišljanje, nije li tako? Ili, možete li izraziti ove koncepte kroz tu posebnu atmosferu, možete li je koristiti u svim svojim projektima ili samo u onima privatnog tipa?

 

Radić: Ne, mislim da bismo to mogli napraviti, ali svi se projekti razlikuju jedan od drugoga i trudim se ne ponoviti isti projekt, jer me nitko više ne bi angažirao. Znate, ljudi me zovu zato što mogu očekivati nešto izvanredno i znaju da ću ja, a ne netko od mojih studenata crtati okvir za to. Primjerice, ova je godina bila jako teška jer sam imao pet projekata na kojima je radilo dvanaestero ljudi, sljedeće godine će opet raditi četvero ljudi, jedan projekt za drugim. Jer tako je bolje. Ljudi vas zovu jer znaju da ste potpuno predani projektu.

 

ORIS: No, morate biti u poziciji da si možete priuštiti biti spor, a to je također i neka vrst privilegije.

 

Radić: Problem nije u novcu. Na primjer, ove sam godine mogao odbiti pet projekata. To mi puno znači jer ljudi dolaze s problemom u mislima prije nego s definiranim oblikom, i to je jako dobro. Kada vidim da žele oblik poput kuće koju su negdje vidjeli, ne želim to raditi. Ako se osjećam zaista dobro s klijentom, to je izvrsno. No, svaki put je drugačije.

 

ORIS: Naročito mi se sviđa u vašoj arhitekturi što ste uvijek dolazili s idejama koje su apsolutno izvan tradicionalne arhitekture, čak izvan arhitekture. Vi uvijek koristite neki element s područja filozofije, što nije uobičajeno u arhitekturi. Pronašao sam mnogo sličnosti s razmišljanjima na drugoj strani svijeta, u nordijskoj arhitekturi, osobito s Pallasmom i još nekim arhitektima, koji u teoretskim djelima mnogo govore o ne-vizualnoj komponenti arhitekture, o mirisu, osjećajima, o svim elementima koji su vama također važni, kao što su i haptički elementi. Jako su nam se svidjele scene iz vaših filmova u kojima ste ilustrirali takvo shvaćanje arhitekture. Odakle počinjete, je li to nešto što dolazi iznutra?

 

Radić: Neka sjećanja potaknuta su mirisom, neka dodirom, a ne vizualnim podražajima. Svakako dolaze iz drugih izvora. I onda morate obraćati pozornost na takve stvari. Ako ste čitali Prousta, kod njega je upravo miris taj koji izaziva sjećanje. To su mali detalji, detalji koji predstavljaju male znakove. Nekome biste mogli pružiti vrlo dobre osjećaje i novu memoriju, pozitivne uspomene i omogućiti mu da se dobro osjeća u svom objektu. Uvijek sam uz klijenta, klijent zaista dobro živi u mojim kućama. Samo jednom se dogodilo da se vlasnik nije sasvim dobro osjećao u jednoj mojoj kući. Problem s klijentom je taj da mora znati kako želi živjeti, kakvu svakodnevicu želi, to je jako važno. Mislim da me nije poznavao, pa je napravio pogrešku...

 

Na primjer za kuću Pite su vlasnici prije mene radili tri projekta s drugim arhitektima. Održao sam jedno predavanje na Katoličkom sveučilištu u Santiagu i tjedan dana poslije nazvala me vlasnica, potajno, bez znanja svojega supruga jer je čula za mene od svoje kćeri, studentice arhitekture. Kad me nazvala, rekao sam joj: ‘Možemo to napraviti, ne brinite.’ Prijašnji projekti sadržavali su samo jedan volumen sa samo jednim stanom, a imaju zemljište od 10 000 m2, zaista veliko i vrlo skupo. Ja sam im rekao: ‘OK, kad imate veliko zemljište, ako ga želite mirisati i osjećati ga, umjesto jednog volumena trebate imati više volumena, morate izaći van kad idete u gostinske sobe, ako želite vidjeti svoju djecu (tinejdžerske dobi u to doba), morate se spustiti nizbrdo’. Volumeni su organizirani tako da je glavni volumen predviđen za supružnike, oni dolaze tamo svakoga vikenda, a djeca imaju na raspolaganju drugi volumen. Oni su vrlo zadovoljni jer sada imaju predivan vrt i mogu osjetiti miris cvijeća. S ceste se kuća ne vidi, nego vidite platformu s pojedinačnim stijenama-skulpturama. Kuća se pojavljuje kao nešto u terenu. Ono što je najvažnije jest da se osjećate kao da ste na brodu koji pluta oceanom.

 

ORIS: Prekrasno je što doista postavljate te ljude u život. Ne radi se o tome da sjede u sobi i gledaju van iz lijepe kuće, nego ih zaista smještate u život, pri čemu se kreću i doživljavaju različite ugođaje i vidike.

 

Radić: To je bilo jako zgodno jer nakon projekta smo se jako zbližili s njima i mali stan u donjem objektu nazvali su Marcela Correa po mojoj ženi. Često idemo tamo.

 

ORIS: U ovom slučaju kao i u mnogim vašim projektima, došlo je do vrlo bliske interakcije s vašom ženom kiparicom. Tako je i u kućama u šumi, na drugi, vrlo misteriozan način. Ovdje, u kući Pite, prizor podsjeća na antičku grčku platformu nad beskonačnom pučinom. Dakle, vrlo je teško, čini mi se, odrediti granice između arhitekture i umjetnosti – čini se da ne mogu jedna bez druge?

 

Radić: Za nas ne, ali u pravu ste. Skulpture nisu od početka bile u projektu, došle su poslije. Znali smo da nešto moramo napraviti na toj platformi, ali imali smo samo pejzaž koji je bio vrlo otvoren. Zaustavio sam ga s dva zida, oni ne služe ničemu drugom nego zaustavljanju pejzaža, no vlasnik me upozorio da im je potrebno nešto što će zaustaviti automobile kada se vraćaju kući poslije pića. Rekao sam im da ćemo pokušati, možda bi Marcela tamo mogla napraviti neku plastiku. Slika koju smo im pokazali prikazivala je platformu u Delfima s antičkim ruinama. Oni su bili suglasni. Ispod te platforme nalaze se sobe za goste. Ljudi vole pokazivati svoje kuće, jer kuće predstavljaju novac, no oni nisu željeli da im se kuća vidi s ceste, odnosno iz okoline. Rekli smo im kako bismo je mogli sakriti ako strukturu prekrijemo nečim teškim. Težina stijena ‒ skulptura bila je proračunata, statičari su sve prije izračunali. Izabrali smo mjesto gdje ćemo postaviti skulpture uistinu precizno. Ali htjeli smo dodati i težinu neke priče, u isto vrijeme lažne priče, htjeli smo uvesti vremensku dimenziju u kuću.

 

ORIS: Kod vas je prisutna opsjednutost velikim kamenjem, kao na primjer u restoranu Mestizo.

 

Radić: Taj se restoran nalazi u parku. Smjestili smo ga u kut parka, ali htjeli smo koristiti nove strategije. Nešto što uobičajeno stoji vani stavili smo unutar objekta, na pravo mjesto u odnosu na eksterijer. I tada ne trebate transparentnost. I kada ste unutra, imate osjećaj kao da ste na terasi, a zapravo ste u interijeru. No, to nije zbog toga što je prostor otvoren, nego zato što ste nešto što treba biti vani umetnuli unutra; to je strategija umetanja nečega što potječe iz drugog vremena.

 

ORIS: Često koristite tu strategiju dislociranja značenja?

 

Radić: Da, no to su konstrukcije koje istovremeno nose teret. Ako to nije slučaj, riječ je o nečemu poput krivotvorine.

 

ORIS: Ta druga značenja stvari također su vrlo jasna u vašoj kući, room-house, gdje zidovi nestaju, oni su nešto drugo, oni su police, krov također nestaje, on je zapravo šator. To je nešto što ima veze s privremenošću, s fluidnošću.

 

Radić: Ljepota te teme nalazi se u sljedećem: iako zapravo nisi, uvijek se osjećaš kao da si vani; to je ljepota, uvesti unutra vanjsko. Nikada ne osjećaš da ti je jako vruće ili hladno, kao vani, kad si izložen okolišu, to je tako lijepo. Ako imam i drugu kuću, želim biti vani, biti vani cijeli dan, osjećaj za vrijeme je uvijek isti. Ciganski ili cirkuski način života je zaista predivan u tome smislu. Ja tako nikada ne bih mogao živjeti, ali uvijek posjećujem mali cirkus. Vlasnik radi u cirkusu kao klaun od studenog do travnja: on je klaun, on je vlasnik, on je sve i zatim se spakira i ode raditi u grill restoran. Takav način života je stvarno čudan, stvarno zgodan.

 

ORIS: Šator je i kao Semperova ideja arhitekture - tepih prebačen preko konstrukcije. To je primarno poimanje arhitekture. Ali vrlo je važan taj pojam tepiha kao prve demarkacije prostora, koji je tektonska struktura, za razliku od svoje stereotonske baze. No, tu je i kulturološko poimanje ornamenta koje je tako izraženo u Semperovom djelu. Vi ne koristite ornament, ali koristite haptičku kvalitetu materijala; to je neka vrsta senzualnog ornamenta, također i strukturu betonskih zidova ili ponekad drveta, pa tako i vi imate ornamente.

 

Radić: Može biti, nikada ne razmišljam na taj način.

 

ORIS: I police su neka vrst ornamenta koji se konstantno mijenja. Zaista sam oduševljen tom idejom, umjesto standardnih ormara imati sve otkriveno. Sve vaše stvari su zapravo izložene. U tome ima ponešto od nomadskog načina življenja.

 

Radić: Na primjer u kući na otoku Fresia... njena atmosfera ‒ kad pogledate ovu sliku, to bi mogao biti Japan, možda predodžba koju mi imamo o Japanu. Razgovarali smo o tome s klijentom, on je predložio da napravimo nešto plošno i japansko u smislu japanske memorije, kao što su Europljani radili japanske paviljone. Na lažni način, ali u pozitivnom smislu jer su rekreirali atmosferu.

 

ORIS: Jedan od vaših posljednjih projekata je Heideggerova koliba. Kako to da ste uzeli Heideggera kao referentnu točku?

 

Radić: Ali ja ne volim Heideggera, kao prvo.

 

ORIS: Razumijete li Heideggera?

 

Radić: Ne volim Heideggera, da razjasnimo stvar, ali, na primjer, ne sviđa mi se ni Picasso, mada je sjajan slikar, to nema veze. Imam neke Picassove crteže, jer volim njegove crteže, ali ne slike. Bio sam u San Francisku na jednoj svečanosti Američkog instituta arhitekata, posjetio sam knjižnicu pjesnika Ginsberga. Tamo sam pronašao dvije knjige, jednu Heideggerovu ‒ Heideggerova koliba i drugu o paviljonima širom svijeta. Vidio sam kolibu i primijetio koliko je slična ambijentima naše kolibe. Trebala nam je kuća za naše posjetitelje jer je druga kuća stvarno mala, a treba biti neovisan po mome mišljenju, tako je bolje za sve. Heideggerova mi je uvijek bila u mislima, ali u smislu ponavljanja istih ambijenata kolibe, egzistencijalističke kolibe. Jednom sam imao knjigu La Buena Vida (Dobar život) Iñakija Abalosa u kojoj je riječ o Heideggerovoj kolibi, o egzistencijalističkoj kući. I mnogo je znakova te kolibe koje bih mogao ponoviti, a da ne pomičem stvari po kući. Kada smo imali to ime, trebali smo odlučiti kako tretirati kuću. Izabrali smo za pokrov fonolu jer je uistinu jeftin i krhak materijal. Tako se unose u kuću vremenske prilike, zvukovi, opasnost.

 

ORIS: Zanimljivo, prije nego što ste nam iznijeli svoja razmišljanja o tome, ja sam razmišljao kako je vama uspjelo konačno ispravno interpretirati Heideggera u arhitektonskom svijetu. Nikako mi se ne sviđa interpretacija Heideggera u kontekstu postmoderne arhitekture. A vaša arhitektura se zaista bavi tim elementarnim pitanjima, nebom i zemljom, o čemu Heidegger govori u nekim svojim djelima. No, on je bio vrlo eksplicitan što se tiče prostora u svom načinu života. Dakle, tanka je linija između filozofije i ideologije u životnoj svakodnevici.

 

Radić: I u ovome je slučaju ime Heidegger korišteno s ironijom. Mogao sam ga upotrijebiti jer mi on ništa ne znači.

 

ORIS: Ako je ironično, onda je to prihvatljivo. Da je preozbiljno, onda...

 

Radić: Ne, ne. Zbog toga nisam koristio njegovo ime od početka. To je kuća Fonola.

 

ORIS: Malo je provokativno.

 

Radić: Sigurno. I zato što ga nitko ne zna. Iako sam stavio Heideggerovu sliku, nitko ne zna kako on izgleda; to je čudno jer među arhitektima nije uobičajeno vidjeti tu sliku i u Barceloni me mnogo ljudi pitalo tko je taj tip na slici.

 

ORIS: Mansilla+Tuňon su uvijek stavljali Beuysa u svoje nacrte. Tako je na natječajima uvijek bilo jasno da je projekt njihov.

 

Radić: Na isti način ako stavite Heideggera u ovu kuću, generirate još jedno predavanje. To je koliba, glupa koliba; to je ništa, nije arhitektura. Ali ako dopre u medije, u časopis, i ako stavite ime, pretvorit će se u ‒ arhitekturu? Ovisi tko je autor.

 

ORIS: Betsky je rekao da arhitektura nije gradnja, nego razmišljanje o njoj.

 

Radić: Da. No, na kraju je važno da idete negdje i osjećate se dobro. Imate dimnjak, ne osjećate vjetar itd. Mislim da to može biti sjajno.

 

ORIS: Možda samo jedna mala opservacija, ne pitanje. Prvi put kada sam ugledao vaše djelo prvo što mi je palo na pamet bio je pojam magični realizam. Osjećate li neku povezanost s načinom razmišljanja Marquesa, Borghesa?

 

Radić: Ne, trudim se da ne, jer ih ne volim. Pokušavaju raditi nešto pučko u literaturi. Možda pučko u smislu da kreiraju nešto, ali istovremeno reproduciraju stvarnost.

 

ORIS: Pretvarajući sve to pomalo u mit.

 

Radić: Da, pomaknuti realnost u drugačiju razinu. Ako kažem da ne volim Pabla Nerudu, mrzim ga, ali sviđaju mi se Garcia Lorca, Vicente Huidobro, Pablo de Rokha i drugi, oni su onda na drugoj razini.

 

ORIS: Nisam to mislio posve doslovno. Na neki način vi radite sa svojevrsnom emocijom koja je puno više od običnoga realističnog života i svijeta. I po mome mišljenju naročito europskoj arhitekturi apsolutno nedostaje takvo razmišljanje koje uključuje mnogo više od forme.

 

Radić: Ne, problem je što nitko ne govori o naraciji koja pripada djelima. Sva djela imaju male povijesti. Poznato mi je da stvari imaju priče, osobnu povijest, a o tome nitko ne govori. Ne znam zašto. Ali da bi se nešto objasnilo, možda bismo mogli koristiti nešto poput naracije. Meni su važne male povijesti koje mogu stvoriti novi projekt. I mogao bih ponovno biti sretan u drugoj vrsti projekta. To je za mene dobro. Ako nisam upoznat s poviješću projekta, osjećam se zaista nelagodno. No, vi ste u pravu, mogli bismo objasniti, povezati stvari i meni bi bilo vrlo čudno ne raditi na takav način. Neobično mi je predstavljati se u Europi, jer nikad nisam siguran trebam li nešto reći, dati objašnjenje ili ne. Ima jedna linija, jasna linija, ja znam tu liniju, no ipak je ponekad prijeđem i objašnjavam.